2.dio…La vida loca

„Sometimes it’s lasts in love but sometimes it’s hurts instead.“

Nikad nisam bila okupirana stvarima koje zanimaju moji vršnjaci,ali bila sam nekako obična. Iako sam slušala drugu glazbu i voljela druge stvari i imala drugčije mišljenje o svijetu i ljudima nekako sam se uklapala u njih jer sam svima uvijek bila nova i zanimljiva. Imala sam samo jednog dečka do polaska u srednju,onaj princ o kome sam govorila bio je sve što netko od nekoga može poželjeti. Znam mislim sigurna sam da me je volio kao i ja njega,ali razlika u godinama bila je prevelika. Ovo na slici je on,predivan je zar ne? Još uvijek ga nisam preboljela i imam osjećaj da iako smo miljama udaljeni da ljubav ne prestaje. I da se ona vatra koju smo imali jedno prema drugome ne gasi. Naravno sve je to prestalo kad sam morala otići,otići od njega,od čovjeka koji me jedini razumio i bio uz mene kad god mi je trebao,a danas ga više nema kraj mene. Moj princ Kevin,uvijek je bio i ostati će.  Trudim se lažnim osmijehom prikrivati suze i ide mi jer me nitko nije ništa pitao pa valjda izgledam da je sve u redu. Sjećam se kao da je bilo jučer našeg rastanka kad mi je rekao: „Sometimes it’s lasts in love but sometimes it’s hurts instead“ uvijek je znao pogoditi trenutak. No moj se život nastavio dalje kao što i sami vidite sad vam ovo pišem .

Na početku 10 mjeseca  u jedno jutro saznala sam nešto što su svi krili od mene,a to je bilo da nisam čovjek…znam pomalo zastrašujuće i glupo zvuči,ali što ja mogu kad je to istina..
Tog sam se jutra probudila na vrijeme,sve se činilo normalno,jutro k’o i svako drugo –rekla sam sama sebi- Ali naravno nije bilo jer onda ovo nebi bilo zanimljivo. xD  Kad sam se češljala osjetila sam nešto čudno,nešto što ne mogu definirati. Taj osjećaj,taj neki nagon za nečim,rekla bih za ljudima,ali ne to je ne moguće –pomislila sam- . Osjećala sam se jadno i izmučeno,pogledala sam se u  ogledalo i bila sam blijeda kao krpa i imala sam ogromne podočnjake i drugu boju očiju. Zastrašila sam se same sebe,bila sam očajna i željna nečega. MAMA!! –zavapila sam- Ona je naravno odmah stigla i kad me je vidjela imala je pogled kao da je znala da će se to dogoditi. –Što je bilo,Sandra?- … –Što,što je bilo?,pa  pogledaj me…- počela sam plakati,a ni sama ne znam zašto.. Ubrzo je i tata došao u sobu i imao isti pogled kao mama. Vidjela sam da su uzrujani,ali i ne previše iznenađeni,kao da su razmišljali kako da mi nešto priopće. Glava mi je pucala. Pogledala sam u tatu koji je imao zamućen pogled. –Mašto mi se to događa,ništa mi više nije jasno- urlala sam po sobi. –Zašto samo šutite,zovite doktora,dajte mi lijek,barem se jednom ponašajte kao da ste mi roditelji k vragu!!!- i dalje sam se derala na njih. –Ne,Sandra za ovo nema ni lijeka,niti ti je potreban doktor- tata je smireno rekao. –Ma koji k?,Što pričaš ti? – bila sam vidljivo zbunjena kad mi je mama pružila čašu sa crvenom tekućinom i dala mi ju da pijem. –Ovo ti jedino može pomoći- rekla je to nekako službenim tonom. Ja sam naravno uzela tu čašu i krenula piti. –OVO JE KRV DO VRAGA! ŠTO SI MI TO DALA!!!- urlala sam još jače nego prije. Ali za neko čudo bila sam bolje i prijala mi je ta krv,o moj Bože što se događa? PA NISAM LI VALJDA??……

Oglasi

About asjavondy

Ja sam ja i samo to.

Posted on 27. listopada 2011., in La vida loca.... Bookmark the permalink. Komentiraj.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: